Životopis Lavoslava Ružičke

Lavoslav Ružička rodio se u Vukovaru 13. rujna 1887.godine u imućnoj obrtničkoj obitelji.
Iako češkog podrijetla, otac je bio vatreni hrvatski rodoljub što je utjecalo i na Lavoslava koji je do kraja života Hrvatsku smatrao svojom domovinom te je tečno govorio hrvatski jezik.
U četvrtoj godini Lavoslavu umire otac, te se 1811. god. majka sa sinovima Lavoslavom i mlađim Stjepanom seli u Osijek gdje Lavoslav završava pučku školu i klasičnu gimnaziju.
U razdoblju od 1906. do 1910. studirao je kemiju na Visokoj tehničkoj školi (ETH) u Karlsruheu u Njemačkoj gdje stječe zvanje »dr.« pod nadzorom profesora Staudingera, osnivača makromolekularnih znanosti.
Kao asistent profesora H. Staudingera do 1916 g. L. Ružička radio je na istraživanju strukture aktivnih komponenata biljke dalmatinskog buhača. Posebno se interesirao za kemiju terpena i istraživanja sinteze mirisa. Kasnije se razilazi s prof. Staudingerom jer želi raditi na samostalno izabranim projektima.
U tom razdoblju Ružička je dokazao da su mošusni mirisi, muskom i cibeton, makrociklički ketoni, što je omogućilo sintetsku proizvodnju skupocjenih mošusnih mirisa i povezalo ga s farmaceutskom industrijom. Jedno vrijeme živi u Ženevi, a u razdoblju od 1927. do 1929 g. radi kao prof. organske kemije u Utrechtu.
Povratak u Zürich 1929. g. početak je najuspješnijeg dijela njegove karijere. U tom razdoblju odredio je strukture mnogih seskvi i di-terpena.
Godine 1934. Ružička je izazvao veliku pozornost kada je objavio djelomičnu sintezu muškog spolnog hormona androsterona, a već sljedeće godine i testosterona. Radovi na seksualnim hormonima i steroidima učvrstili su Ružičkin znanstveni ugled, te je 1939. g. dobio Nobelovu nagradu za kemiju za rad na »Polimetilenima i višim terpenima«. Zbog početka II. svj. rata nagrada mu je predana u ETH, a predavanje tim povodom pod naslovom »Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona« održao je u Zagrebu 16.03. 1940. pred 1000 uzvanika. Tom prigodom izabran je počasnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te počasnim doktorom Zagrebačkog sveučilišta. Iste godine postao je počasnim građaninom Vukovara i tada se na slici potpisao kao »Vukovarac Lavoslav Ružička, 1940.«.
U mirovinu odlazi 1957. g. u 70. godini života. Tom je prigodom uz potporu švicarske kemijske industrije ustanovljena Ružičkina nagrada za istaknute mlade švicarske kemičare.
Tri su glavna područja znanstvenog rada Lavoslava Ružičke: veliki prsteni, viši terpeni i spolni hormon. Sa suradnicima je objavio čak 583 znanstvena rada i to većinom u razdoblju između 1930. – 1950. U to vrijeme, također je bio i urednik te član uredništva mnogih znanstvenih časopisa.
Nositelj je brojnih priznanja i dobitnik nagrade Marcel Benoit (najveće znanstveno priznanje Švicarske), te laureat 8 počasnih doktorata, član 18 znanstvenih akademija uključujući i Papinsku akademiju. Dodijeljeno mu je 13 različitih medalja i nagrada.
Iako je primio švicarsko državljanstvo, Hrvatsku je smatrao svojom domovinom, te je pomogao brojnim hrvatskim kemičarima. Neki njegovi suradnici postigli su visoke rezultate, primjerice Vladimir Prelog, također laureat Nobelove nagrade za kemiju.
Lavoslav Ružička umro je 26.09.1976. g. u Mammernu na Bodenskom jezeru, u 89. godini života, a pokopan je u Zürichu.